Jezik kao sredstvo sporazumijevanja
Čovjek je društveno biće koje stupa u odnose sa drugim ljudima i uspostavlja komunikaciju putem jezika, dakle jezik je sredstvo sporazumjevanja, tj. komunikacije.
Čovjek je obdaren nizom sposobnosti, od kojih su neke urođene(disanje, plakanje, sisanje,..), a neke stečene(hodanje, plivanje, plesanje,...).
Jezik spada u stečene sposobnosti, dakle polahko ga vremenom usvaja.
Komunikacija je slanje i primanje poruka.
Osnovna funkcija jezika je komunikativna, a može biti i umjetnička.
Da bismo poznavali jedan jezik, moramo poznavati riječi tog jezika, tj. leksiku i pravila po kojima se te riječi udružuju, tj. gramatiku.
Jezik= riječi(leksika) + gramatika
Kada znanje jezika upotrijebimo, onda nastaje govor.
Govor je realizacija jezika, ostvareni jezik, jezik „u akciji“.
Spoj jezika i govora čini jezičku djelatnost.
Jezička djelatnost= jezik(apstraktan i nepromjenjiv) + govor(konkretan i promjenjiv)
Osnovni činioci govorne komunikacije
Komunikacija je slanje i primanje poruka.
Informacija je ono što izvučemo iz poruke. Dakle, poruka nije jednaka informaciji.
Da bi se ostvarila komunikacija, potrebna su najmanje dva učesnika: pošiljalac i primalac.
Da bi se mogle izvući informacije iz poruke, učesnici moraju poznavati isti jezik/kod.
Put koji poruka pređe od pošiljaoca do primaoca zove se komunikacijski kanal.
Komunikacijski kanal može biti: zrak, papir, telefonske žice,...
Sve ono što ometa komunikaciju zove se buka u komunikacijskom kanalu.
Višak jezičkih elemenata koji omogućavaju da i pored buke u komunikacijskom kanalu razumijemo poruku zove se višak informacija/zalihnost/redundacija, npr:
DN_VN_ _V_Z
Glavni sadržaj poruke, srž poruke, zove se referent/denotat.
Komunikaciju prate ili je potpuno upotrebljavaju geste(pokreti tijela) i mimika(izrazi lica).